  Gospodine Babiću, prošlo je već duži niz godina od pronalaska spomenika ugrađenih u temelje Atik džamije u Bijeljini. Kako su pronađeni ovi spomenici, koji su tada izazvali veliku pažnju javnosti ?
Kao što je poznato arheološki spomenici su pronađeni 13.12.2002. godine prilikom izvođenje zemljanih radova za betoniranje temelja pri obnovi Atik džamije koja je bila porušena u ratnim zbivanjima marta 1993. godine. Ja sam očekivao da se na ovoj likaciji nalaze najznačajniji arheološki slojevi na prostoru grada Bijeljine. Sa kolegama iz Muzeja i bliskim spoljnim saradnicima godinama sam tražio da tu organizujem zvanično arheološko istraživanje, ali nije bilo razumijevanja za to. Danas mi se čini da su neki ljudi od autoriteta, možda sa pravom, smatrali da ova arheološka istraživanja mogu samo uznemiriti javno mnenje, te nisu nikad odobrili sredstva za ove namjene.
Koliki je značaj tih pronađenih iskopina, sa arheološkog i istorijskog aspekta ?
Zaista je zapažen značaj ovih arheoloških nalaza sa lokaliteta Atik džamije. Kako i ne bi bila senzacija pronalazak cijelog trezora nadgrobnih kamenih spomenika (stećaka) sa čak 23 spomenika sa natpisom. Time su ovi nalazi izbili na prvo mjesto arheoloških lokaliteta sa srednjovjekovnim natpisima na prostoru cijelog Zapadnog Balkana. Nakon dugo vremena na ovim prostorima navedena otkrića i ova naučna tema postale su prva vijest na dnevnicima, a moja fotografija kao sretnog pronalazača našla se na naslovnim stranicama nekoliko novina. Čak je i ,,Fras-pres,, uradio intervju sa mnom.
Da li je postojala mogućnost da se prilikom radova ti spomenici sklone i da se na njima ne izvrši naučno istraživanje ?
Postojala je realna mogućnost da ovi spomenici budu jednostavno izvađeni bagerom i kamionom odveženi na deponiju smeća na šljunkare gdje bi na dubini od 10-15 metara bili za sva vremena uklonjeni. Danas mi se čini kao da su neki moćni pojedinci to tako i planirali, s obzirom koliko je tada bila naelektrisana atmosfera u vezi sa obnovom bijeljinskih džamija. To bi se tako najvjerovatnije i desilo da jedan dobar čovjek iz reda radnika na gradilištu nije ,,neplanirano izašao,, iza čuvara tarabe i to javio u Muzej. Odmah sam sa kustosom istoričarom izašao na teren, a prvi spomenik kome sam prišao bacio je novo svjetlo na srednjovjekovnu istoriju Bijeljine. I sam sam razmišljao da li da pred tim ljudima pročitam šta piše, ali su se svi složili da je to nešto važno i da zaslužuje prekid radova zbog istraživanja.
Da li su pronađeni spomenici doneseni sa drugog mjesta da bi bili ugrađeni u temelje ?
Zanimljivo je da su mnogi ljudi pomislili da su ovi spomenici tu odnekud doneseni. Međutim kada su eksperti odmah potvrdili autentičnost, svima se učinio skandaloznim podatak da su temelji najpoznatije muslimanske bogomolje sazidani od nadgrobnih spomenika hrišćana. Dugo godina nakon toga neki policijski inspektori su mi i priznali da su čak razmatrali mogućnosti da li neko u toku rata te spomenike nije dovezao iz Srbije i zakopao u temelje porušene džamije. Najpametnije tada je reagovao OHR i preko Komisije za zaštitu spomenika BiH imenovao multietničku ekipu eksperata da taj problem razriješe arheološkim istraživanjima.
Da li ti spomenici imaju veze sa nekropolom koja je pronađena. Iz kog je ona perioda ?
Multietnička šestočlana arheološka ekipa je nakon istraživanja izdala zvanično saopštenje, a ja sam kao rukovodilac istraživanja objavio u arheološkim časopisima 2 stručna teksta o tome otkriću. Međutim, javno mnenje je bez obzira na sve, očigledno pogrešno protumačilo ovu situaciju da su nadgrobni srednjovjekovni spomenici bili iznad skeleta koje smo istraživali oko džamije. Čak je većina ljudi tada smatrala da su tamošnji temelji džamije u stvari temelji nekadašnje crkve. Oživjela je narodna mašta, paljene su svijeće za zadušnice, pisane su peticije. Većina javnosti nije mogla da shvati da su se muslimanski stanovnici Bijeljine tu pored Atik džamije sahranjivali preko 4 stoljeća, sve do kraja Drugog svjetskog rata. Današnji prost svijet pamti samo džamiju bez ikakvih nadgrobnih obilježja, a izbjeglice, raseljeno, preseljeno i doseljeno stanovništvo u Bijeljinu iza marta 1993. godine, jednostavno nisu ni znali da je tu postojala i sama Atik džamija. Dakle, u takvoj atmosferi skoro niko nije ni pridavao značaj struci i činjenicama, nego su preovladavale strasti i fantazije. Stručnjaci su nekropolu datirali u period 16-20. vijek, iako do kraja nisu sprovedene sve naučne ekspertize, jer se u ovom slučaju nisu vršila sistematska arheološka istraživanja.
Zašto je rok bio samo 15 dana, i zbog čega nije određeno da radovi traju dok se ne završe. ?
Rekoh vam da tada nije bila pogodna atmosfera da se nepristrasno i strogo naučno priđe ovom problemu. Ja kao arheolog zamijeram više vlastima u Bijeljini i RS koje u periodu 1996-2001. godine nisu htjele da podrže arheološka istraživanja ovog lokaliteta. Čak je i novac postojao jer je jedan gazda ovdje htio da gradi banku i pozorište, a kasnije je VRS htjela ovdje da pravi Generalštab. Vidim da današnji mladi ljudi ne mogu to lako da shvate.
Da li je lokalitet ispod džamije, po vama, adekvatno ispitan ?
Da se samo ja pitam, ja bih taj lokalitet sa međunarodnom arheološkom ekipom sistematski istražio bar na još 300-400 kvadratnih metara, jer zaista smatram da arheološka istraživanja do sada nisu dala sve potrebne odgovore. To je potrebno i radi nauke i radi javnog mnenja, kako bošnjačkog muslimanskog, tako i srpskog pravoslavnog javnog mnenja. U avgustu 2009. godine obavio sam na ovom lokalitetu manja arheološka istraživanja na mjestu proširenja zgrade Suda, ali opet ne mogu biti zadovoljan rezultatima, niti razumijevanjem lokalne zajednice.
Šta je bilo sa kostima i nekropolom nakon završetka istraživanja ?
Nakon završetka istraživanja nekropole pored Atik džamije, svi skeleti su komisijski predati IVZ koja je skelete ponovo sahranila, bar koliko ja imam saznanja. Inače, skeleti sa arheoloških istraživanja se koriste za razne naučne analize, ali se ipak nakon toga vrši njihovo ponovno pokopavanje najčešće na istoj lokaciji, kako je to i preporučeno važećim međunarodnim kodeksima za arheologe i muzejske radnike.
Da li je sondažom utvrđeno postojanje pravoslavnog groblja i crkve. Da li bi se oni mogli naći u okolini, ili možda na nekom drugom mjestu sa koga su doneseni (sela bliža Savi ili Drini)?
Pravoslavna crkva i groblje su indirektno potvrđeni, na natpisima. Čak znamo ime ktitora crkve (Bjelosav Lučić) i ime sveštenika (Bogela Gučevac), ali ko je njega rukopoložio i da li je taj priznavao autoritet Rima ili Carigrada to mi za sada egzaktno ne možemo potvrditi. Rekoh da ovim istraživanjima nisu pronađeni ostaci te crkve i groblja. Da li se ono nalazilo koji metar ili koji kilometar dalje, to mogu razriješiti samo dalja arheološka istraživanja. Savremena nauka je u stanju da tačno identifikuje odakle je koji kamen donesen, i prije koliko je vremena isklesan. Prošle godine sam sa kolegama iz Slovenije pronašao kamenolom i pravi rudnik kamena u Dardaganima kod Zvornika, odakle su Rimljani prodavali kamene izrađevine u metropoli Sirmijum (Sremska Mitrovica). Tačno smo locirali odakle je koji sarkofag bio isklesan. Naravno, za ovakva istraživanja potrebni su novci, ali za to u RS ni u SO Bijeljina ni od koga do sada nismo mogli dobiti podršku.
Šta mislite da je ostalo nedovoljno istraženo ?
Evo naprimjer, nemamo sredstava da izvršimo analize postojećih kamenih spomenika, kako bi bar znali sa koga kamenoloma potiču. Nismo uradili nijednu antropološku, ili forenzičku analizu pronađenih skeleta. Da ne govorimo o složenijim i skupljim analizama.
Da li je do kraja i jedan arheološki problem riješen ovim istraživanjima lokaliteta Atik džamije ?
U svom stručnom tekstu o rezultatima arheoloških istraživanja (Glasnik Udruženja muzejskih radnika RS, broj 2, Banja Luka 2004.) objavio sam da je argumentovano razriješena dilema oko vremena izgradnje kamene građevine Atik džamije. Ranije su neki istoričari smatrali da je ona podignuta kao zadužbina poznatog turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566.) ali se istraživanjima ispostavilo da je zidana u vrijeme malo poznatog sultana Sulejmana Drugog (1687-1691.) i opet preziđivana 1759. godine.
Koji su sve problemi pratili ovo istraživanje ?
Brojni su problemi pratili to istraživanje, počev od ekstremnih kvazinacionalnih pritisaka i sa srpske i sa bošnjačke strane. Tu su svakako i limiti od strane OHR-a, ali i totalno ignorisanje zaključaka naučnog skupa održanog 3-4. marta 2003. godine. Tu spadaju i zakašnjeli nerealni zahtjevi da se umjesto džamije ovdje pravi novi multikonfesionalni muzej , sa skulpturalnim rješenjima i sl. Najgore je bilo porazno saznanje da u toj priči istina nikoga nije zanimala, nego samo kratkoročni interesi, u osnovi bazirani na prizemnim strastima.
Koje peripetije je pratilo prebacivanje spomenika bez natpisa, koji su prvo proglašeni za nepokretno kulturno dobro, što znači da se štite na mjestu nalaza. Kako je došlo do toga da ste dobili dozvolu da ih izmjestite u Muzej ?
Upravo se na ovom primjeru najbolje pokazuje kako se na oko totalno suprotstavljeni antagonizmi srpskih i bošnjačkih ekstremista u stvari poklapaju. Neki ,,srpski intelektualci,, su pisali peticije i zahtijevali da se na mjestu Atik džamije podigne Arheološki park sa multietničkim sadržajima svih religija. Sa druge strane odobrili su da IVZ poruši jedini sačuvani zid sa stećcima, za koji je Komisija predložila da se konzervira na mjestu postojanja. Meni su psovali boga što prenosim spomenike u Muzej u decembru 2002. godine, a godinu kasnije su mi opet upućivali istu psovku, ali ovog puta što ne prenosim u muzej ostatak spomenika sa placa, kada je podignuta džamija. Uglavnom, ta priča je dostojna cijelog romana, i nekako sam uspio nakon 2 godine pregovaranja da sve spomenike prenesem u Muzej Semberije.
Zanimljivo da je prvi tekst o ovim spomenicima objavljen u ,,Srpskoj vili,, i da su Vas u tome preduhitrili drugi ?
To se ne može drugačije nazvati nego bezobrazlukom podlih hoštaplera sa umišljenim fiks idejama. Taj gospodin je uzeo našu zvaničnu transkripciju i prevode pronađenih tekstova i brže-bolje ih objavio u književnom časopisu koji se proglasio mjerodavnim i za svu ,,nauku i kulturu,, . To bi bilo isto kad bi neko uzeo fotoaparat i fotografisao mozaike koje sam ja pronašao u Skelanima i publikovao ih prije mene. Naravno da je to nemoguće jer urednici časopisa za arheologiju vrlo dobro znaju ko šta radi i ko šta može da objavi. Vrlo teško će čak objaviti i tekst kolege koji se npr. bavi neolitom a napisao je tekst o antici i sl. Međutim urednik časopisa za književnost može da podlegne lažnoj provincijskoj kolegijalnosti i zbog nezamijeranja objavi ovakav tekst čovjeku koga smo obojica i uključili u naše društvo. Od tada sam sa tim čovjekom prekinuo bilo kakvu komunikaciju.
Pripremate li se za dugo najavljivani ,,okrugli sto,, na ovu temu u Bijeljini 1. decembra 2009. ?
Žalosno je što o zaštiti spomenika kulture u Bijeljini govore ljudi koji skoro da nemaju nikakve direktne veze sa ovom strukom. Ono što je dobro u tome jeste mogućnost da se svi učesnici angažuju snažnije u svojim političkim partijama kako bi se izmijenio odnos Države prema kulturi, pa samim tim i ovom dijelu kulture kao što je zaštita kulturne baštine. Naravno da ne očekujem mnogo od ovog skupa jer je u njegovom organizovanju zaobiđen Muzej Semberije kako jedina ustanova koja se bavi ovim poslom u Regiji. Po svoj prilici ovaj skup će ostati kao jedan pokušaj lokalnih amatera da se situacija u ovoj oblasti poboljša.
Možete li nam na kraju reći zašto nisu obavljena arheološka istraživanja na prostoru Doma omladine, nakon njegovog rušenja. ?
U dosadašnjem izlaganju ukazao sam na razne okolnosti koje u sadašnjici sputavaju istraživače. Naravno da sam i ovaj put tražio od nadležnih sredstva i odobrenje. Praktično, niko se nije ni osvrnuo na ove prijedloge. Islamska vjerska zajednica nije imenovala svoga člana arheološke ekipe, niti je odgovorila na moje dopise. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH u Sarajevu oglasila se samo u vezi sa zabranom da se pravi nova putna komunikacija kroz džamijski plac jer će ugroziti spomenik kulture. Na kraju se mora prihvatiti realnost da je lokalnoj zajednici u interesu da se što prije izgradi veleljepni objekat Doma kulture, a šta je bilo u dalekoj prošlosti za njih je manje bitno.
|
